Djeci u pokretu je osim formalnog obrazovanja potrebno pružiti dodatne aktivnosti, zaštitu i omogućiti atmosferu dobrodošlice, kako bi što lakše prošla kroz proces odrastanja u novom okruženju i kulturi, smatraju stručnjaci, dok maloljetnici iz Bihaća tvrde da su od prijatelja iz dalekih zemalja naučili mnogo. Ovakvim pristupom će djeca u pokretu prevazići stresne situacije, pa će, kao dječak s Kube, poput vršnjaka razmišljati o igranju fudbala i učenju umjesto o prelasku granica.
Desetogodišnji Javier s Kube ovo je ljeto proveo u Privremenom prihvatnom centru “Borići” u Bihaću, gdje je tokom mjesec i pol dana bio uključen u neformalno obrazovanje kroz program međunarodnih i domaćih organizacija i institucija. Za kratko vrijeme, simpatični dječak naučio je, kaže, mnogo toga u Bosni i Hercegovini, koja mu se dopala.
“Mnogo mi se sviđa Bosna. (…) Sviđa mi se i kuhinja, naročito pizza”, govori stidljivo dječak, kome je ime u ovom tekstu promijenjeno zbog zaštite identiteta.
“Dolazim s Kube i imam jednog brata”, daje do znanja da ne boravi sam u Bihaću – tu je s porodicom, s kojom provodi vrijeme u centru “Borići”.
On je ovog jula bio jedno od 82 maloljetne djece u Prihvatnom prihvatnom centru “Borići”. Gotovo trećina djece, za razliku od njega, prema podacima Službe za poslove sa strancima BiH, ovog je ljeta u centru boravila bez roditeljske pratnje.
Zatičemo ga na fudbalskom terenu, gdje je s prijateljima kao polaznik HEART programa neformalnog i pripremnog obrazovanja i aktivnosti za djecu u pokretu koja se nalaze na području Unsko-sanskog kantona (USK), u organizaciji Save the Children i lokalnog ministarstva obrazovanja.
Prijepodnevne sate Javier je ovog ljeta provodio učeći i učestvujući u različitim kreativnim aktivnostima koje ovaj program nudi, dok u poslijepodnevnim satima radi ono što, kako kaže, najviše voli – igra fudbal.
“Sviđa mi se što učim i igram fudbal”, govori Javier, koji je ranije pohađao školu na Kubi.
U ljetnoj školi nastavio je svoje obrazovanje, a do sada je, kako objašnjava novinarskoj ekipi, “naučio računske operacije i popravio rukopis”.
Šejla Alijagić, jedna od Javierovih HEART učiteljica, objašnjava da je on učio matematiku i engleski i da je veoma zadovoljna onim što je pokazao i postigao.
“Primijetili smo da Javier raspolaže dobrim znanjem iz matematike i da bez problema rješava računske operacije. Također, vidljivo je da voli matematiku, pa smo mogli procijeniti da je spreman za dodatne zadatke iz ove oblasti”, priča Alijagić, koja za učenika iz daleke ostrvske države na Karibima ima samo riječi hvale.
Učiteljica je posebno ponosna na drugarstva u ljetnoj školi, te dodaje da se Javier veoma dobro uklopio s lokalnom djecom i stekao određena prijateljstva.
“Vole zajedno raditi, učiti i učestvovati u različitim aktivnostima. Ljetna škola služi da se opuste od formalne nastave i dobar je vid neformalnog obrazovanja, koji su svi dobro prihvatili”, kaže i dodaje da se djeca, kao i roditelji, rado odazovu i sretni su zbog zajedničkog druženja.
“Naša djeca su veoma empatična prema djeci u pokretu, a oni se brzo socijaliziraju i lahko su se uklopili u naš obrazovni sistem. Raduju se, uče i imaju priliku da pokažu kreativnost i ono u čemu su dobri”, objašnjava.
“U ljetnoj školi mi je najdraže igrati fudbal s prijateljima i sretan sam što imam priliku vježbati”, kaže, te opisuje kako i u centru “Borići” osim fudbala igra odbojku, druži se, ali i provodi vrijeme na mobitelu.
“Bude mi nekada malo dosadno kad se ne mogu baš mnogo igrati”, iskren je.
Desetogodišnji Kubanac želi igrati kao Neymar
Socijalna pedagogica Smaila Balić-Rahmanović pojašnjava da je djeci u pokretu, kao ranjivoj kategoriji, neophodna dodatna zaštita, gdje do izražaja dolazi škola, od koje se i očekuje najveća odgovornost u osiguravanju socijalne integracije, formiranju i razvijanju zdrave jedinke i omogućavanju pozitivnog integriranja iskustva kulture porijekla djeteta u pokretu s kulturom koja ga okružuje. Na osnovu toga, kaže, škola postaje glavni nosilac društvenih aktivnosti djece kroz koje im pruža osjećaj sigurnosti, jednakosti, prihvatanja i pomaže im da se suoče i prevaziđu svoje strahove, traume i anksioznost u vezi s trenutnom situacijom.
“Djeca u pokretu se nalaze u vrlo specifičnoj situaciji koja se ogleda u izgrađivanju vlastitog identiteta u uvjetima strane kulture i jezika, kao i to da u većini slučajeva nisu u mogućnosti da u potpunosti shvate odluke koje su donijeli odrasli, odnosno njihovi roditelji. Shodno tome, vrlo malo je vjerovatno da porodice djece u pokretu, kao i centar u kojem borave, imaju uvjete i kapacitete da im pruže sve ono za čim djeca imaju potrebu”, kaže.
Od januara 2019. godine preko 1.000 djece migranata, izbjeglica i tražilaca azila bilo je uključeno u obrazovni proces u pet osnovnih škola u Unsko-sanskom kantonu – “Harmani 1”, “Harmani 2”, “Ostrožac”, “Prekounje” i “Brekovica”, podaci su kojima raspolaže organizacija Save the Children. Jedan je mladić završio i srednju školu.
Kako govori Dalila Midžić, koordinatorica za obrazovanje organizacije Save the Children, osim formalnog obrazovanja, lokalna i djeca u pokretu ove su godine prolazila i aktivnosti neformalne ljetne i pripremne škole, gdje su u prijepodnevnim satima bila uključena u radionice koje su dio programa psihosocijalne podrške, dok su u poslijepodnevnim časovima organizirane različite sportske aktivnosti.
“Prije uključivanja djece u pokretu u nastavni proces, zajedno s lokalnom djecom prolaze HEART pripremni program, organiziran od strane Ministarstva obrazovanja Unsko-sanskog kantona i Save the Children, gdje se djeca nakon određenog perioda i procjene od strane nastavnika i pedagoga u svakom konkretnom slučaju uključuju u odgovarajući razred”, kaže ona.
Kako navodi, uključivanje djece u pokretu u obrazovni proces od izuzetnog je značaja za njih, uzimajući u obzir činjenicu da većinu svog života provode u putu, prolazeći kroz različita traumatska iskustva. HEART metodologija se koristi da se djeci izloženoj stresnim situacijama pomogne da izraze osećanja – riječima, kroz umjetnički izražaj, a koja su vezana za njihova iskustva. To, navodi, vodi ka tome da dijete ima više samopouzdanja i sigurnosti, čime se jačaju njegove vještine i povećavaju izgledi za uspješno učenje.
Ovakvim akivnostima nastoji se, objašnjava, osigurati da djeca boravak provedu u školskim klupama, družeći se sa svojim vršnjacima, te tako makar privremeno osigurati djetinjstvo i odrastanje kakvo zaslužuju.
“Svi smo navikli jedni na druge i ništa nam nije strano. Broj djece na aktivnostima varira, ali se trudimo da na najbolji mogući način ispolje svoje talente i kreativnosti”, navodi Alijagić i dodaje da se i djeci u pokretu sviđaju aktivnosti i uživaju u druženju s vršnjacima.
Javier, kome je maternji španjolski jezik, u razgovoru kaže da mu se veoma sviđa ljetna škola, te da, nažalost, nije naučio bosanski, ali da mu koristi učenje engleskog jezika.
“Sretan sam ovdje jer mogu učiti i igrati sport. (…) Moj najdraži fudbaler je Neymar. Kad porastem, želim biti fudbaler”, završava nemirno razgovor jer želi ići na teren igrati lopte i družiti se s drugovima.
Djeca razumiju i spremna su za prijateljstva
Škole na području Unsko-sanskog kantona, u saradnji s Ministarstvom obrazovanja i međunarodnim organizacijama, realiziraju mnogobrojne programe i radionice u kojima, pored djece u pokretu, učestvuju i lokalna djeca.
Četrnaestogodišnja Nejla je uključena u različite aktivnosti i već je dovoljno odrasla da razumije da su djeca u pokretu, njeni novi prijatelji, imala različita životna iskustva.
“Radili smo projekat UPSHIFT, gdje smo imali tim koji su činila djeca iz moje škole, nas četvero, kao i djeca iz Prihvatnog centra ‘Borići’. Naša tema je bila diskriminacija i tokom ovoga projekta, na radionicama, sprijateljila sam se s dvjema djevojčicama koje su moje vršnjakinje”, priča Nejla.
Kako kaže, komunicirale su na engleskom jeziku, a nakon projekta su druženje nastavile preko društvenih mreža.
“Rekle su da im je Bihać divan grad, ali su željele dalje u Njemačku i ostale države. Nismo puno razgovarale o njihovom putu u BiH jer za njih to nije bilo baš neko dobro iskustvo o kojem se moglo sretno pričati”, govori Nejla.
Smatra da su djeca u pokretu bila stidljiva, te da su ona i njeni prijatelji “probili led“, s obzirom na to da djevojčice na početku nisu bile baš otvorene i raspoložene za razgovor. Na kraju su, tvrdi, obje strane naučile jedne od drugih.
“Interesantno i poučno je bilo upoznati njihove kulture i vidjeti kakva su ta djeca. Također smo željeli razbiti sve predrasude i stereotipe. Mislim da su moji prijatelji dovoljno prihvatili djecu u pokretu i da je i okolina dobro reagirala uključujući ih u školu i razne projekte”, priča Nejla, koja je i danas u kontaktu s djevojčicama koje su otputovale dalje.
“Mislim da je jako dobro za njih da upoznaju svoje vršnjake i razgovaraju s njima. One su morale rano odrasti i nekako napustiti i djetinjstvo, domove i uspomene, a u potrazi za boljim”, kaže tinejdžerka.
Smaila Balić-Rahmanović, magistrica socijalne pedagogije, smatra da jedan od najboljih odgovora na povećane migracije jeste uključivanje djece u pokretu u redovni odgojno-obrazovni proces. Kako navodi, djeca u pokretu kroz obrazovni sistem uviđaju da postoji drugačiji socijalni kontekst življenja, suočavaju se sa izlaskom iz svoje zone komfora i bivaju u prilici da nauče drugi strani jezik i steknu nova prijateljstva.
“Ukoliko nastavnici osiguraju što bolju integraciju djece u pokretu, sve navedeno će doprinijeti ličnom prosperitetu djeteta i jačanju njegove ličnosti. S druge strane, lokalna djeca su u većini slučajeva učila o drugim narodima i kulturama samo putem medija, a sada imaju priliku da se direktno upoznaju sa istima i uvide kako se ne razlikuju jedni od drugih osim po boji kože i drugačijim tradicijskim shvatanjima”, kaže.
Balić-Rahmanović smatra da se na ovaj način uveliko potiče interakcija kroz koju se obogaćuje kulturni život djece, ali se i djeluje na rušenje predrasuda i stereotipa. Kako kaže, iz tih razloga u školama treba da bude fokus na interkulturalnom obrazovanju koje ima za cilj naučiti prihvatati različitog. Njime se, dodaje, ne mogu riješiti svi problemi višekulturnih društava, ali se može nastojati promijeniti stavove i percepcije pojedinaca i grupa tako da se one koji su drugačiji posmatra objektivno i racionalno.
Bišćanin Ernad, čiji je potpuni identitet, kao i Nejlin, zaštićen u dogovoru s roditeljima, imao je lijepo iskustvo u kontaktu s dva brata koji su prolazili kroz njegov grad u Unsko-sanskom kantonu.
“Došli su iz države Burundi, jedan je imao 15, a drugi 11 godina. (…) Upoznali smo se na radionici na kojoj su bila djeca u pokretu, i tako smo se počeli družiti”, kaže Ernad te opisuje kako su mu dječaci, iako im se dopada Bihać, opisivali kako su pokušali preći do Hrvatske, jer im je želja otići u Italiju ili Njemačku.
Dodaje da su jedni od drugih naučili mnogo toga – o tradiciji, odjeći, plesu, hrani, te da su razmijenili brojeve i u redovnom su kontaktu.
“Meni je to jedno pozitivno iskustvo jer imamo priliku naučiti neke nove stvari o drugim ljudima koje do sada nismo znali”, kaže dječak, koji smatra da između njega ili dječaka iz drugih država nema prepreka u druženju, samo različitih tradicija i kultura koje nas mogu dodatno obogatiti.
“Razlika između naših djetinjstava jeste što moji prijatelji i ja imamo stalni dom, a oni migriraju iz države u državu”, zaključuje Ernad, koji se nada da će njegovi prijatelji znati da su uvijek dobrodošli u BiH.
Tekst je nastao u okviru projekta „Jačanje društvene kohezije u zajednicama u kojima borave ljudi u pokretu“ kojeg implementira Međunarodna organizacija za migracije (IOM) u Bosni i Hercegovini, a finansira Služba za instrumente vanjske politike (FPI) Evropske unije u okviru Instrumenta koji doprinosi stabilnosti i miru (IcSP).
