Kako su stanovnici u Krajini – uprkos huškačkoj retorici, protestima i samoorganizovanim antimigrantskim grupama – sačuvali empatiju i solidarnost za ljude u pokretu, te s njima nastavili dijeliti, ionako ograničene, resurse.
Šuma nadomak Velike Kladuše u kojoj je nekada živjelo 400 ljudi, poznatija kao “Bangladeš šuma“, danas je potpuno prazna. Put do nje je zarastao. U obližnjoj ruševini su trojica muškaraca. Na lošem engleskom govore da će uskoro put Evropske unije. Nisu željeli razgovarati zvanično. Kažu – ne znaju.
Pažnju privlači plastično bure, postavljeno nedaleko od ruševine, na raskrsnici puteva koji vode dublje u naselje. U buretu je voda, a na njemu namontirana česma. Neko je preko njega postavio pismenu molbu za donaciju hrane migrantima.
U susjednom dvorištu, Teufik Žalić govori kako je upravo on postavio bure s vodom.
“Voda je najosnovnija stvar za čovjekov život, ne možete to uskratiti. Kad neko zatraži vodu… Pogotovo za piće“, govori on.
Ali nije uvijek ovakva slika dolazila o migrantima sa sjeverozapada Bosne i Hercegovine. Na ulicama Unsko-sanskog kantona mnogo je manje izbjeglica i migranata nego ranijih godina. Tokom dva dana provedena u Velikoj Kladuši, sreli smo ukupno manje od deset njih. A obišli smo većinu mjesta na kojima borave. Osim manjeg broja migranata, manje objava glasnih grupa na društvenim mrežama i pojedinaca, ponovo je istaknulo pozitivni odnos većinskog broja stanovnika prema njima.
Solidarnost u sjeni napada
Kuća Teufika Žalića nalazi se odmah pored jednog od najpoznatijih skvotova u Velikoj Kladuši. To znači da je tokom protekle četiri godine imao mnogo kontakata sa izbjeglicama i migrantima.
“Dosta je bilo teže prije, kad je u Kladušu prije tri godine došlo mnogo ljudi. Kamp nije mogao da ih sve primi, pa su živjeli po okolnim šumama. Sad se može”, kaže on i objašnjava kako danas češće viđa porodice na putu i da većina migranata dolazi iz afričkih zemalja.
“Djecu vidimo ponekad. Sad imamo jednu određenu relaksaciju kad su u pitanju njihove potrebe koje mi kao mještani možemo da ispunimo. Pustimo ih da pune telefone, damo im vodu i slično. Hranu im daju humanitarne organizacije“, priča.
Kako kaže, solidarnost lokalnog stanovništva probudila se na samom početku, kada su stigle izbjeglice iz Sirije, ali su institucije “prespavale” taj period. Iako ne govore isti jezik, građani BiH su nalazili načine da se sporazumiju s ljudima u pokretu.
“Prošlo je sigurno dvije godine otkako se institucije nisu uključile. Kladuša je bila prebukirana, svi su krenuli prema njoj zbog njenog položaja. Predugo je to trajalo, svaljivala se krivica i prebacivala nadležnost. Nismo mogli svima da pomognemo jer tehnički nije izvodivo. Da je bilo više ljudi, komšija, njihove potrebe bi se lakše ispunile. Ali nije to problem građana. Teret je bio na građanima, ali se trebala uključiti i država i lokalne samouprave. Tu vidim problem“, naglašava.
Potrebe izbjeglica i migranata nisu velike. Od lokalnog stanovništva većinom traže da napune bateriju na telefonu jer u ruševinama, u kojima spavaju, nema struje.
“Više remete privatnost, jer kad pomogneš nekome, dolazi drugi pa moraš svoje obaveze da ostaviš po strani. Nije bilo ničega po čemu bismo ih posmatrali kao drugačije. Mislim na krađe i slično. Pitaju i traže. Uporni jesu, pomognemo koliko se može i to je to“, objašnjava Žalić.
Tokom ove četiri godine, koliko se BiH nalazi na njihovoj ruti kretanja, solidarnost je često vodila bitku sa rasizmom, ksenofobijom i nasiljem. Grupe građana organizovale su se u svojevrsne patrole, pretresale ruševine u potrazi za migrantima i izbjeglicama, pa prebijali one koje bi pronašli. Organizovani su protesti, sa samo jednim zahtjevom – protjerivanjem ovih ljudi iz njihovog grada. Na prijašnjim protestima pokušavali smo razgovarati sa okupljenima. Niko nije bio raspoložen za to. Takođe, niko nije mogao da navede lični primjer kada su ga migranti i izbjeglice ugrozili – fizički ili materijalno. Sve se svodilo na prepričavanje slučajeva za koje su čuli da su se desili nekoj trećoj osobi.
“Meni su ukrali drva“, kratko nam je rekla samo jedna osoba na protestima.
Mimo protesta, građani su nam govorili da su im nestajale sitnice iz dvorišta. Ništa vrijedno.
“Pokupi neku obuću ili odjeću sa štrika, neki dan je uzeo peškir. Rekao sam mu da to ne radi, da ću mu dati kad zatraži. On plače… sram ga što to radi, a ja bih mu ionako dao. Razumijem ih, pa pogledajte kakvi hodaju po kiši“, kazao nam je prije dvije godine građanin Velike Kladuše, koji živi pored Mirala.
Kraj njegove kuće tada su dnevno prolazile stotine ljudi. Nije pozivao na njihovo protjerivanje, već na pomaganje.
Dvadeset kilometara dalje, u mjestu Šturlić, Samir Čović sa ženom, kćerkom i majkom živi u selu Crnaja. Stotinjak metara od napuštene kuće u kojoj žive migranti. Njegova kuća im je uvijek bila prva adresa za pomoć.
“Nije lako. Želiš čovjeku pomoći, a ne možeš svima kad ih je puno. Spavaš, a on šeta oko kuće. Kuca na prozor, traži hrane i vode. Najviše vode traže i da pune telefone. Treba biti iskren, nikad nisu bili napasni, nikad mi ništa nije nestalo, nisu ništa ukrali. Ali je to jednostavno neugodno čovjeku. Ti spavaš, a on ti šetka po dvorištu. Pričaju, imaju čudan glas. Ali nisu nikakve štete pravili. Treba reći onako kako jeste“, iskren je.
Kako govori, na terasi su držali produžni kabal, kako bi prolaznici mogli da pune baterije mobilnih telefona. Dopuštali su im da uzimaju vodu.
“Samo mi je smetalo što su se kupali u štali. Ja imam staru majku, ženu i kćerku. Krenem u štalu po alat, a on se tamo kupa. A opet kako ćeš čovjeku na 30+ da to uskratiš. Davali smo hranu, uzimali su povrće iz bašte. Davali smo i kuhane hrane. Nije to puno, ali je njih puno i svaki nešto traži. Onda je počeo da im dolazi Crveni križ i neki dobri ljudi, pa da im donose hranu“, prisjeća se Čović.
Svjestan je da su građani time preuzeli na sebe posao institucija, ali i da bi situacija eskalirala da to nisu uradili.
“Institucije su zakazale, ne samo na migrantima, već i na vama, i na meni. I to su nečija djeca. Njega je muka natjerala da bježi. I naši ljudi odlaze odavde. Ne zbog rata, ali zbog egzistencije. Ovdje nisam samo ja pomagao, cijelo selo je to radilo. Kako ćeš da ne daš vode? A tu vodu narod plaća. Nije njih deset došlo, već hiljade“, naglašava.
Lokalne vlasti ranije su se trudile da spriječe svaku pomoć ljudima u pokretu. Zabranili su izdavanje privatnih smještaja, prevoz autobusima i taksijima, podjelu hrane. Kao da su se nadali da će ovi ljudi odustati od BiH kada prestane svaki vid pomoći. Uprkos tome – oni koji su željeli – nastavili su s pomaganjem.
Mještani su svjedočili i njihovim ilegalnim vraćanjima u BiH od hrvatske policije. Šturlić je pozicioniran na samoj granici, a kroz sela, mimo graničnog prelaza, policajci ih tjeraju da idu natrag.
“Dođu potpuno goli iz Hrvatske, viđao sam svojim očima. Sve je to krvavo i prebijeno. Kako da mu ne dam onda odjeću?“, pita jedan od mještana.
Prevazići kulturne razlike
Čini se da odnos bh. građana prema ljudima u pokretu uveliko zavisi od prevazilaženja kulturnih razlika i shvatanja da narodi iz različitih zemalja žive po pravilima koja su drugačija od lokalnih. Slično je i među samim migrantima, koji dolaze iz potpuno različitih sredina.
“Ako pričamo o trenutnom stanju u kampu, imamo mnogo korisnika sa Kube. Njihov mentalitet i kultura su mnogo drugačiji od, recimo ljudi, iz Avganistana”, objašnjava nam Ana Šatara, psihološkinja u porodičnom privremenom prihvatnom centaru “Borići“ u Bihaću, u ime organizacije United Nations Population Fund (UNFPA).
Šatara objašnjava kako migrantice sa Kube lakše uspostavljaju komunikaciju sa stanovnicima u BiH.
“Lako će doći na neki društveni događaj. One će se lakše, samoinicijativno, integrisati. Ako pričamo o Avganistanu… ženu iz Avganistana ćemo teško sresti na ulici, ona neće lako pričati s nekom osobom, bez da je ta osoba pozvala na kontakt. Sve zavisi od kulturološkog kontaksta iz kojeg neka osoba dolazi“, objašnjava Šatara.
Na sesijama sa korisnicama privremenih prihvatnih centara sluša o njihovim iskustvima sa lokalnim stanovništvom. Većina njih ističe pozitivne primjere ljudi koji su im pomogli na njihovom putu.
“Žao mi je da šira zajednica vidi samo nešto crno i negativne priče. Mnogo je više onih pozitivnih. Za njih je divno kad dobiju razumijevanje i podršku od ljudi koji su za njih stranci u tom trenutku. Nije jednostavno započeti novi život. Svi ljudi u pokretu su pod nekom vrstom traume. Prošli su kroz neke stvari o kojima mi u svojim zajednicama ne mislimo i ne pričamo. Sigurno da ta trauma utiče na integraciju u lokalnu zajednicu“, kaže ona.
Ljudi bez imena i zastava
Na daljem putu srećemo muškarca iz Irana. Zove se Reza Seyedi. Sjedi sam pored benzinske pumpe i suši patike. Čeka nekoga. Ruke su mu potpuno izgrebane. Čita nam izraze lica i govori da ovaj put nije kriva hrvatska policija. Pokušavao je preći granicu, ali ga je zahvatilo nevrijeme. Telefon je prestao da radi, a s njim i navigacija. Pao je niz liticu i izgubio polovinu svojih stvari, te zadobio povrede. Znao je da ne može dalje.
Govori kako je posljednje tri godine u BiH. Kćerka i bivša supruga su odavno u Njemačkoj. On nema sreće.
“Ljudi su ljudi. Generalno ih volim i ne posmatram kroz imena i zastave. Ovdje sam imao problema s manjim grupama lokalaca – u kafićima, prodavnicama ili čak na ulici. Oni ne vole migrante. Svi imaju slobodu izbora, tako da ih ne mogu osuđivati. Generalno, dobro je, prihvatljivo”, priča Reza, za kojeg postoje dva kraja odnosa između migranata i lokalnih stanovnika.
“Migranti i izbjeglice su, nažalost, ponekad radili loše stvari, poput krađa i provala, pa je prirodno da lokalno stanovništvo reaguje. S druge strane, znamo da generalizovanje grupa ljudi nije u redu. Generalno, moje iskustvo je dobro“, odgovara na naše pitanje o odnosu s lokalnim stanovništvom.
Tekst je nastao u okviru projekta „Jačanje društvene kohezije u zajednicama u kojima borave ljudi u pokretu“ kojeg implementira Međunarodna organizacija za migracije (IOM) u Bosni i Hercegovini, a finansira Služba za instrumente vanjske politike (FPI) Evropske unije u okviru Instrumenta koji doprinosi stabilnosti i miru (IcSP).
