Pakistanski kamerman Muhammad Ali Yasir prije 14 mjeseci napustio je svoju zemlju, porodicu i posao u televizijskoj kući “Dunya News” i iz straha za život krenuo u Evropu.
Na putu se najduže zadržao u BiH, a trenutno čeka odluku italijanskih vlasti da li će mu biti odobren azil i da li će moći nastaviti raditi kao novinar – kako bi izvještavao o migrantskoj krizi.
Dvadesetosmogodišnji Ali Yasir se ka Evropi uputio u septembru 2016. godine, u nadi da će naći mjesto gdje neće strepiti za život.
Nakon što je na poslu u Pakistanu dobio prijetnje talibana, koji su mu već ubili dvojicu kolega, spakirao je onoliko stvari koliko je mogao ponijeti na leđima, a onda preko Turske, Mađarske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, stiže do Italije i grada Udine, u kojem se sada nalazi i gdje prolazi redovni proces do dobijanja azila.
“Ako ga dobijem…”, kaže Ali.
Pojašnjava da ima vrlo malo povjerenja nakon što je preko godinu dana proveo u strahu, neimaštini i izložen prevarama. Opljačkan je, kako sam kaže, više puta. Nekada od drugih migranata, a nekada od krijumčara ljudima. Opisuje kako je jednoj grupi krijumčara platio 5.000 eura da ga iz Turske dovezu do Beča, a kada se kombi zaustavio, izbačen je ravno pred mađarske policajce.
“Bila je to sva moja ušteđevina, sve što sam imao zapravo sam dao tim ljudima da me dovezu u Austriju, gdje sam prvobitno mislio zatražiti azil, ili u Italiju, gdje sam evo, konačno, stigao”, kaže Ali i odmahuje glavom dok prebire sjećanja o svom putu preko pola svijeta.
Ali se najduže zadržao u BiH – pet mjeseci – odakle je priča o njemu i krenula. Prvu priču o njemu objavio je “Mediacentar”, u vremenu dok je boravio u kampovima u Bihaću i Kladuši.
“Dok nisam došao u BiH, mogu reći da sam za sve medije bio nevidljivi čovjek, tek neko u masi ilegalnih prolaznika kroz njihove zemlje. Možda samo statistički podatak, ili neko ko bespravno korača tuđom zemljom. Ja nisam ni krio da sam svjestan da je moj način putovanja nezakonit, ali ja sam tek u BiH dobio priliku da kažem zašto putujem tako, šta mi se dogodilo, i da na momente nisam znao gdje da idem. Koja je to zemlja spremna primiti me i okončati moj status nelegalnog migranta, jer ja imam ime i prezime. Ja samo nisam imao izbora kada je u pitanju odabir načina na koji želim doći do neke evropske zemlje”, kaže Ali.
Tri puta Ali je pokušao iz BiH, kroz šumu, prijeći hrvatsku granicu i doći do Slovenije, odakle je namjeravao u Italiju. Sva tri puta bio je vraćen.
Tvrdi da su mu hrvatski policajci prvi put uništili dokumentaciju, odjeću, mobitel i vratili ga u BiH. Svaki povratak s tog puta bio je teži. Međutim, kaže Ali, snagu da ne odustane davali su mu ljudi koje je upoznao u Velikoj Kladuši i Bihaću. Četvrti put je uspio doći do Slovenije, gdje je za pola sata vožnje do italijanske granice krijumčaru platio 1.300 eura.
U Udinama se prijavio policiji, zatražio azil, a onda je s još oko 700 migranta, smješten u kamp. Tu čeka pravnu proceduru i odluku italijanskih službi o tome hoće li mu dati azil.
“Ja sam rekao svoje razloge zbog kojih sam morao napustiti Pakistan, oni su sigurno drukčiji od drugih koji napuštaju svoje zemlje. Moja životna priča je drukčija, ona ima debele razloge i sve što sam o tome trebao reći, rekao sam i svim novinarima… Jedino što u meni nije prestalo tinjati ovih 14 mjeseci jeste nada da ću uspjeti doći do slobode. Dobijem li azil, volio bih ponovno raditi kao novinar-kamerman. To bi za mene bila prilika i da snimim dokumentarni film i napišem knjigu, ne samo o onome što sam ja doživio koračajući do zemlje u kojoj se nadam dobiti priliku za život dostojan čovjeka. Želim ispričati sve što se događa na tom putu koji neizostavno prati velika krijumčarska mreža, i koliko su zapravo ilegalni migranti žrtve i krijumčara i raznih politika”, kaže Ali.
“Novac je jedino što zanima te ljude, a sudbine onih koji im moraju platiti za dolazak do zemlje snova, njih ne zanimaju. Zapravo, tek sada, iz ovog ugla vidim koliko je ljudi u svemu tome krenulo bez ikakvog cilja – oni samo idu, ne razmišljajući ni gdje će, ni šta će sa sobom kada stignu tamo gdje žele. Zato bih svima volio skrenuti pažnju da dobro razmisle prije nego što se upute na takav put, jer garancija da će uopće stići ne postoji, kao ni garancija da će dobiti azile u zemljama u koje dođu”, dodaje on.
U Udinama, Aliju podršku daje nevladina organizacija OIKOS. Ono što oni mogu pružiti Aliju, kao i drugim migrantima, jesu pravna pomoć, učenje italijanskog jezika, pomoć u integraciji te djelomična zdravstvena briga.
“Trenutno smo i sami u fazi da teško radimo jer Italija donosi nove zakone koji nama otežavaju rad, smanjuju nam se novčana sredstva, zbog čega i mi moramo smanjiti svoje troškove. Unatoč tome, ono što je naša uloga, mi ćemo uraditi kako u Alijevom slučaju, tako i za 55 migranata o kojima brine ova organizacija”, kaže direktor Giovanni Tonutti.
Da li će Ali Yasir dobiti azil, ne zna ni Tonutti, pojašnjavajući da je to dug proces, koji može trajati i do dvije godine.
“Naša je obaveza svakom čovjeku koji je zatražio azil posvetiti se posebno. Ali Yasir zapravo još uvijek nema status azilanta, on se tretira kao siromašna osoba… Status azila je jedna velika procedura, koju svi, pa i Ali Yasir, moraju proći. Tek kada i ako dobije status azilanta, mi ćemo moći njega, ili bilo koga drugog, izmjestiti iz kampa i smjestiti ga u stan”, pojašnjava Tonutti.
Sljedeći termin za razgovor s policijskom službom u Udinama koja se bavi azilantskim pitanjima, Ali ima 11. decembra. Do tada, kako kaže, vrijeme mu prolazi u razmišljanju.
“Stalno razmišljam o ljudima u BiH. Znam da je i tamo život težak, ali ljudi su tamo posebni, srdačni i spremni odvojiti od sebe da bi pomogli meni, Aliju iz Pakistana, kao i drugima koji su se našli u njihovim gradovima. Jednog dana, ako Bog da, volio bih se kao slobodan čovjek, s dokumentima i bez straha od ikakvog progona, vratiti u BiH, sresti ponovno sve one ljude koji su stalno u mom srcu. I sada me zovu, pitaju za mene. To je u ovom svijetu u kakvom živimo valjda najvažnije – biti čovjek”, kaže Ali.
Nije znao da će ga novinari iz BiH posjetiti čak u Udinama. Dogovorili smo sa uposlenicima OIKOS-a sastanak iznenađenja u njihovim prostorijama. Ali je bio uvjeren da su ga pozvali na još jedan uobičajeni razgovor.
“Ne mogu vjerovati da imam takve prijatelje, takve ljude poput vas, koji i sada želite upoznati javnost s mojim slučajem. Ne kažem da sam ja izuzetak, svaki čovjek ima svoj razlog zbog kojeg je napustio svoj dom i krenuo na ovaj put. Ali, ja to nisam uradio iz znatiželje, neimaštine ili zbog igre, nego zbog straha za moj život. Nadam se da će oni koji odlučuju o mojoj sudbini u Italiji, kada sve rečeno i provjere, odlučiti pozitivno. A onda, doći ću u BiH, zemlju nevjerojatne ljepote i još boljih ljudi”, rekao je Ali na odlasku, moleći da se pozdravi svako ko mu je tokom boravka u Bihaću i Velikoj Kladuši pružio ruku kao čovjeku, a ne kao “ilegalnom migrantu”.
“Ako Bog da”, kazao je na bosanskom jeziku Ali na ispraćaju.