U potrazi za poslom, azilom, smještajem i preživljavanjem u tuđoj zemlji, Oussami Nouariju, tridesetogodišnjaku iz Maroka, najveću pomoć obezbijedile su nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini. Predrasuda s kojima se suočio u Tuzli sve je manje kako su prilike ljudi da ga upoznaju veće, pa sada u ovom gradu planira otvoriti restoran i oženiti se.
Tridesetogodišnji Marokanac Oussama Nouari u Bosnu i Hercegovinu stiže 2020., a godinu kasnije, u aprilu, predaje za azil, i još se nada pozitivnoj odluci.
Rodnu Casablanku, u kojoj se šest godina školovao za kuhara, napušta zbog potrage za boljim poslom.
“Radim dva-tri posla, ne mogu stići. Nekada posla ima, nekada nema. Odjednom sam odlučio napustiti zemlju. Nisam nikome rekao, niti obavijestio porodicu. Kada sam došao u Grčku, nazvao sam ih i rekao gdje sam i da želim naći posao i bolji život”, objašnjava razloge odlaska iz Maroka u Grčku, gdje je neko vrijeme, kako kaže, bio sretan radeći kao kuhar.
Grčke vlasti nisu omogućile da Nouari dobije papire potrebne za ostanak i rad u toj zemlji, pa se, kako pojašnjava, njegov put nastavio bez unaprijed planirane lokacije.
“Sa društvom sam pričao o tome da idemo dalje u Evropu, Italiju, Francusku, negdje gdje možemo raditi. Tako sam došao u Bosnu”, kaže mladić koji je prvo boravio u Sarajevu, Velikoj Kladuši, a potom stigao u Tuzlu.
Nekoliko puta pokušao je otići u neku od razvijenijih zemalja, jer dvije godine po dolasku u BiH nije pronašao posao.
“Puno puta sam pokušao napustiti BiH, ali nisam mogao preći hrvatsku granicu. Policija me istukla na granici”, dodaje.
Po pronalasku posla u BiH uz pomoć ljudi iz različitih organizacija, odluka o odlasku se promijenila.
“Zato sam ostao ovdje. Dok nisam radio, familija je slala novac za život”, govori Oussama.
Tuzla mu se, kaže, mnogo dopada.
“Ljudi su dobri, prihvatili su me, pričaju sa mnom, druže se. To nisam našao u drugim gradovima, gdje su nas stigmatizirali i gledali drugačije”, ističe.
Predrasude prema ljudima iz Afrike nestaju onda kada se ljudi upoznaju, smatra on, opisujući šta je doživio u gradu soli.
“Ljudi su imali neku sliku o Marokancima i Alžircima – da se drogiraju, da su lopovi, kriminalci… Ali kada su me upoznali, kada pričaju sa mnom, onda me stvarno zavole jer ja volim da se družim sa drugima. Nikada nikome nisam napravio ništa loše. Hoću samo da živim u miru”, naglašava Nouari, koji je radio kao kuhar u jednom tuzlanskom hotelu.
Prijateljska ruka je ključna protiv predrasuda i stigmatizacije
Nouariju su organizacije PUŽ i CRS (Catholic Relief Services) pomogle da nađe posao.
“Teško mi je bilo zbog jezika. Nekada dok sam radio, ostali se druže i pričaju. Tu mi nije bilo lijepo, ali morao sam raditi i zarađivati. Bio je to težak period. Primijetio sam i da me neki ljudi iskorištavaju. Znaju da mi treba posao, pa mi daju više posla. Osjećao sam se ružno zbog toga. Bilo je i dobrih ljudi”, opisuje kroz šta je prolazio, napominjući da su mu pojedine kolege pomagale, poput izvjesnog Samira s kojim se sprijateljio.
“Pitao me šta mi treba, objašnjavao mi neke stvari. Družili smo se, izlazili, vodio me na kafu. Vodio me kući, i kod njega sam bio i za Bajram”, kaže on.
“Ovakav vid pomoći neophodan je ‘ljudima u pokretu’, a kroz upoznavanja pripadnika drugih socijalnih grupa, ostvarivanje kontakata i uspostavljanja društvenih veza borimo se protiv predrasuda i stigmatizacije, ali, na koncu, i diskriminacije”, kaže pedagog i psiholog Gabriel Pinkas.
“Za razvijanje ili oslobađanje od predrasuda su važni i porodični sistem vrijednosti u kojem pojedinac odrasta, te njegova pripadnost ili težnja ka drugim socijalnim grupama, koji također oblikuju stavove. Mi smo društvo koje još mnogo mora raditi na svome otvaranju prema različitostima i na prihvatanju drugog i drugačijeg. Značajan dio odgovornosti, međutim, nalazi se i na migrantima, te njihovoj otvorenosti i spremnosti na život u društvima u koja dolaze”, dodaje Pinkas.
On ističe ključnu ulogu medija u borbi protiv predrasuda spram “ljudi u pokretu”.
“Iako je vjerovatno da u migrantskim grupama postoje osobe čiji su motivi za migraciju različiti, birajući hoće li predstaviti pojedinca koji migrira zbog bijega od zakona ili pojedinca koji migrira zbog pravne ili ekonomske nesigurnosti, mediji utječu na to kako će u javnosti biti percipirana cijela jedna grupa ljudi”, pojašnjava.
Nesebična pomoć ljudi i organizacija
Oussami pomoć pruža i Palestinac Tamer Albadarin, koji je 2008. godine došao da studira u Tuzli, gdje je i ostao, osnovao porodicu i gdje radi kao kulturni medijator i prevodilac u Centru PUŽ. On mu pomaže i da nauči bosanski jezik, a za potrebe ovog teksta prevodi i šta Oussama priča na arapskom.
“Sjećam se kada sam ja došao ovdje. Znači, 24 sata ti budeš sam. Drugačiji jezik, drugačija kultura, nije isti način života, nije ista hrana. Nije baš jednostavno. To razumiju samo ljudi koji su napustili svoje domove, koji idu raditi ili živjeti negdje. Stvarno je na početku preteško. Dok ne naučiš jezik da se možeš družiti, da možeš progovoriti”, priča Tamer, dodajući da se kroz posao sprijateljio s mnogim migrantima i izbjeglicama jer razumije njihove probleme i strahove.
“Bosna kao Bosna, Tuzla posebno, prelijepo je mjesto. Ljudi su ovdje pozitivni, prihvataju svakoga. Ja razumijem zašto se njemu sviđa ovdje. Oussama je stvarno zavolio BiH. Uvijek priča kako mu je lijepo ovdje, kako se sprijateljio sa ovim ili onim, kako je bio kod prijatelja na Bajramu. Tu su neke pozitivne stvari koje se dešavaju u BiH što se tiče njih. Nekada ima lijepih trenutaka, nekada baš i ne. On je izgubio mamu. Nije jednostavno izgubiti roditelja i to dok si na putu”, smatra Palestinac koji pomaže Oussami u periodu dok čeka odgovor na zahtjev za azil.
Od početka prošle godine Ministarstvo sigurnosti je zaprimilo gotovo 200 zahtjeva za azil, a odobrilo ga za njih nešto manje od 40. Azil su dobili državljani Pakistana, Irana, Jemena, Indije, Sirije, Palestine, Turske, Afganistana, Šri Lanke. Oussama se nada pozitivnom odgovoru i za njegov zahtjev.
Oussama je do sada stanovao u kući Centra za pružanje usluga PUŽ u Tuzli, a trenutno rješava pitanje odvojenog stanovanja.
“Tu je smještaj do relokacije u privremeni prihvatni centar. Unutar smještaja imaju krevet, hranu, mogu se tuširati, imaju vešeraj, odjeću, obuću, higijenu… Imamo naše mobilne timove koji se nalaze na terenu i koji identificiraju osobe u riziku, ali i pružaju humanitarnu pomoć”, pojašnjava Danijel Vasilj, direktor Centra za pružanje usluga u zajednici PUŽ Tuzla.
Vasilj nadalje pojašnjava da osim organizacije u kojoj je on, i ostale su se uključile da pomognu Oussami.
“U različitim fazama tog procesa, Oussama je kod nas primao različite vrste podrške. Sada, u već zadnjoj fazi, dobija i podršku pri samostalnom stanovanju, zapošljavanju”, ističe Vasilj, navodeći da mu organizacija “Vaša prava” uporedo pruža pravnu pomoć.
Pravnik Zoran Pelemiš objašnjava kako je organizacija “Vaša prava” od početka migracionih tokova kroz BiH, od 2018. godine, većem broju ljudi koji su iskazali namjeru za podnošenje azila pružila besplatnu pravnu pomoć.
“Korisnici naših usluga su bili pravno zastupani od samog početka postupka azila u BiH pa do kraja, odnosno dobivanja odluke Ministarstva sigurnosti. Osim toga, sa tražiteljima azila koji su bili smješteni na području Tuzlanskog kantona, svakodnevno su obavljani kontakti po potrebi, posjete ‘sigurnoj kući’, ali i privatnim lokacijama gdje su takva lica bila smještena kod državljana BiH, kojom prilikom su im davane potrebne informacije i pravni savjeti”, navodi Pelemiš, koji smatra da bi postupak azila u BiH u smislu zakonskih rokova trebao biti mnogo kraći.
Prema podacima policije, na području Tuzlanskog kantona u 2021. godini evidentirano je 2.378 migranata i izbjeglica, a od januara do jula ove godine registrovano je njih 359.
“Imam želju i volio bih dobiti papire ovdje. Da ostanem, da radim. Ako ne dobijem, šta ću… Ne znam”, zabrinuto kaže Oussama.
Planovi za ženidbu i otvaranje restorana
Iako je svaki dan čekanja na azil težak, on se u Tuzli osjeća dobrodošlim.
“Sviđa mi se hrana ovdje i neki običaji za Bajram i praznici. Vidio sam sada za Kurban-bajram kakva se hrana sprema, kako se ljudi druže, kako idu na namaz. Velika je razlika između bosanske i marokanske hrane. Kod nas hrana ima dosta začina. To mi nedostaje ovdje u Bosni”, opisuje.
Trenutno je bez posla, a svaki dan koristi za šetnju Tuzlom.
“Skoro svaki dan izlazim u grad i pijem kafu. Sviđa mi se ovdje, puno ljudi izlazi navečer. To je prilika da se i ja upoznam sa ljudima i da oni upoznaju mene. Bosanska kafa je dobra. Ali nije kao marokanska. Mi u Maroku stavljamo neke začine u kafu, pa miriše i jača je”, pokušava dočarati Oussama, mladić vesele naravi.
U Tuzli se i zaljubio u djevojku po imenu Azra i nada se da će se oženiti.
“Vidim svoju budućnost ovdje u Tuzli. Ako Bog dâ, da se riješi moj boravak ovdje i da dobijem papire. Otvorio bih svoj restoran ovdje, vjerovatno ‘brza hrana’. Da živim i radim kao i ostali ljudi”, zaključuje.
Osim arapskog, Oussama koristi i engleski, francuski, španski, grčki te italijanski jezik.
“Volim Bosnu. Volim te, Bosno. Hvala ti puno, Bosno”, poručuje na bosanskom jeziku.
Tekst je nastao u okviru projekta „Jačanje društvene kohezije u zajednicama u kojima borave ljudi u pokretu“ kojeg implementira Međunarodna organizacija za migracije (IOM) u Bosni i Hercegovini, a finansira Služba za instrumente vanjske politike (FPI) Evropske unije u okviru Instrumenta koji doprinosi stabilnosti i miru (IcSP).
