Jedna mala sportska sala u Sarajevu posljednjih 15 mjeseci izvor je radosti za trinaestogodišnjeg dječaka Ghaitha Khalida Ibrahima Karwija. Nakon što je u Bosnu i Hercegovinu došao iz rodnog Iraka, ovdje je počeo trenirati taekwondo. Sa stečenim žutim pojasom sa zelenom trakom, Ghaith je do sada nastupao na dva takmičenja, sa kojih se vratio sa osvojenom srebrnom i zlatnom medaljom. Osim sportskih uspjeha, treniranje mu je omogućilo da upozna desetine novih drugara.
Ghaith je sa roditeljima napustio Irak 2015. godine. Kaže da je bio kidnapovan godinu dana ranije. Nakon što su roditelji platili otkupninu, uskoro su zbog svoje sigurnosti odlučili da pokušaju doći do Evrope.
U Bosni i Hercegovini se nalaze već tri godine. Prvu godinu su proveli u Sedri u Cazinu. Otac je uspio sam doći do Njemačke. Plan je bio da mu se pridruže Ghaith i njegova majka, ali se to nije desilo. Otac je umro od srčanog udara. Nakon toga, njih dvoje prelaze u Sarajevo, gdje danas žive.
Predali su zahtjev za azil, ali odgovora još uvijek nema. Najveći problem im predstavljaju upravo papiri, zbog kojih se dječakova majka ne može zaposliti, a on nije mogao ići u školu. Takođe, birokratija koči i njegov odlazak na takmičenja u druge zemlje.
“Prvi dan [treninga] sam se brinuo, ali je drugog i trećeg dana bilo dobro”, kaže Ghaith koji trenira pet puta sedmično.
“Nije mi naporno. Imam druga Ibrahima. Volim da dođem sat vremena prije treninga i gledam kako on trenira. Volio bih da položim za crni pojas, iako moram dugo da čekam na to. Prije sam igrao fudbal, ali kada sam probao taekwondo, osjetio sam u svom srcu da je to to. Ne znam kako da opišem osjećaj koji imam kad treniram, ali mi dolazi iz srca“, govori nam Ghaith na solidnom bosanskom jeziku.
Na treningu je veoma dinamično. Fokusiran je na naredbe koje dolaze od trenera i ulaže svu energiju da ih ispuni. U pauzama od vježbi i borbi, govori nam da nema više kontakta sa Irakom. Nedostaje mu, ali shvata da tamo nije imao budućnost.
“Teško je biti izbjeglica, ali šta da radim? Ne mogu ništa. Prije je to bila dobra zemlja. U BiH živi mnogo dobrih ljudi, zemlja je jako lijepa. Želim da ostanem ovdje, ali su mi problem papiri. Jako dugo to traje. Ako dobijem papire, bit ću Bosanac“, smješka se dok nam govori.
Ubrzo odlazi dalje. Trening teče, a njega čeka sparing sa Ibrahimom, drugarom koji ga je uveo u taekwondo svijet. Priču nastavlja trener Armin Redić. Ističe da je tokom posljednjih 15 mjeseci primijetio veliku promjenu na dječaku. Od stotinu članova, koliko klub Šampion broji, Ghaith se brzo istakao.
“To je jedno divno i marljivo dijete koje se jako trudi u životu. U početku je bio zatvoren, ali se postepeno družio s djecom iz mahale, vremenom je počeo i da trenira. Zavolio je ekipu, taekwondo i nas trenere. Dođe pola sata prije prije treninga i ostaje barem sat nakon, da se druži s vršnjacima u klubu, posebno s djecom koja baš i ne govore najbolje engleski, ali se razumiju i pričaju. Velika se promjena za godinu dana vidi na dječaku“, govori on.
Ujedinjeni roditelji
Dječakov dalji napredak koči upravo birokratija. Želi ići u školu i brinuti se za svoju budućnost. Bezbrižnost koju dobija na treningu jako brzo zamijene stres i neizvjesnost. Trener i roditelji djece iz kluba su se brzo ujedinili, kako bi barem malo olakšali život Ghaithu i njegovoj majci. Čak su pokrenuli fond u koji svakog mjeseca uplaćuju novčanu pomoć, a zatim je predaju dječaku.
“Moram reći da imamo idealnu djecu i roditelje kluba. Napisali smo jednu poruku o njegovoj životnoj priči i svi su se podigli da pomognu kroz različite organizacije”, kaže trener Redić.
“Skupljamo mjesečno pomoć dječaku, javile su se i neke organizacije. Pomoglo im se za Bajram. Iznalaze se mogućnosti da im se ustupi na besplatno korištenje neka kuća ili stan i da se pokrene šira zajednica Sarajeva i BiH. Zalažemo se za to da dječak i njegova majka dobiju bh. državljanstvo, da se angažuje i advokat, srede im se papiri, upiše se u školu, da njegova majka ima pravo na zaposlenje, da idu na kurs bosanskog jezika. Oni ne žele ići iz BiH. Žele ostati ovdje graditi život“, govori Redić.
Nisu samo članovi kluba uticali na dječaka, već je i on njima razbio poneku predrasudu. Taj proces teče u oba smjera.
“Istina, imao sam predrasude na početku prema migrantima”, kaže Redić i dodaje kako je te predrasude dobio tokom svog posla u hitnoj pomoći gdje se susretao sa migrantima koji su pravili probleme.
“Sa ovim dječakom sam promijenio svijest o migrantima“, iskren je trener.
Integracija lakša uz zajedničke aktivnosti
Izbjeglice i migranti dolaze iz različitih zemalja i sa sobom nose različite kulture i običaje. Kako nam govori Semina Sayed Hokan iz organizacije Save the children, sam proces integracije treba shvatiti kao dvosmjeran, što znači da podjednako trebaju učestvovati ljudi u pokretu i lokalno stanovništvo.
“Djeca se dosta jednostavnije prilagođavaju novonastaloj situaciji. Jedan od razloga može biti što su oni jako mali napustili svoje zemlje i njihova prošlost je na neki način potisnuta. Proces integracije i uključivanja u lokalno društvo uveliko je lakši ako ljudi i djeca dijele zajedničke interese i hobije. Oni na taj način mogu da razmjenjuju različita iskustva. Mogu razgovarati o zajedničkim temama, raditi zajedničke aktivnosti, bez obzira li su one sportske, kreativne ili edukativne“, kaže Hokan.
Djeca čine najugroženiju i najranjiviju kategoriju ljudi u pokretu. Osim osnovnih potreba – hrana, pitka voda, smještaj, zdravstvena zaštita, uključenje u formalno obrazovanje – Save the children se trudi da ih uključi i u neformalno obrazovanje, kako bi se bavili aktivnostima koje vole i koje ih čine srećnima. Upravo to pomaže u prevazilaženju stresa i trauma zadobijenih tokom puta.
“Imamo jedan pozitivan primjer iz Unsko-sanskog kantona. Tokom ljetnog raspusta smo zajedno sa Ministarstvom obrazovanja i nadležnim centrima za socijalni rad oformili ljetnu školu, gdje djeca imaju priliku da se zabavljaju i uče zajedno sa djecom lokalnog stanovništva. Tako im se olakšava proces integracije u društvo“, navodi Semina Sayed Hokan.
Snovi na čekanju
Sa dječakovom majkom upoznali smo se u blizini kuće u kojoj trenutno žive. Maeda Ferman Hasan Al-Rubaye. Blaga žena, lijepih crta lica i tužnih očiju. Nedavno je pala na ulici i povrijedila kičmu, zbog čega nosi ortopedska pomagala. Ne govori bosanski ni engleski jezik, pa nam Ghaith pomaže u komunikaciji.
“Voljela bih da moj sin završi školu i da bude prevodilac. Sada živimo u jednoj kući, jedna žena nam pomaže da platimo kiriju. Od jedne organizacije dobijamo hranu“, objašnjava nam.
Kada smo je pitali šta bi voljela raditi, usne joj se razvukoše u široki osmijeh – mali restoran sa arapskom hranom je njen san. Naširoko nam objašnjava koje bi sve specijalitete nudila gostima. Poziva nas na večeru, obećava da će pripremiti arapski hljeb, za koji kaže da nije sličan našem. Zatim osmijeh naglo nestaje s njenog lica i vraća se u realnost.
“Sve što želimo jeste da se riješi naš status“, govori kratko.
Tekst je nastao u okviru projekta „Jačanje društvene kohezije u zajednicama u kojima borave ljudi u pokretu“ kojeg implementira Međunarodna organizacija za migracije (IOM) u Bosni i Hercegovini, a finansira Služba za instrumente vanjske politike (FPI) Evropske unije u okviru Instrumenta koji doprinosi stabilnosti i miru (IcSP).
